Dragi svi,
Počela je još jedna zima posle korone i Rusko-Ukrajinski konflikt još uvijek traje, uzrokujući inflaciju koja “ždere” naše plate… neizvjesnost raste… pa mislim da treba nešto uraditi po tom pitanju, ako ništa drugo onda učlaniti se u obližnju knjižnicu i početi čitati ljubavne romane!
Iako sam ponosna vlasnica omanje knjižnice, to sam i sama uradila i sad mislim svoju ljubav do čitanja podići na viši novo, postavljajući sebi izazov da u narednih godinu dana pročitam 37 knjiga, i to ljubavnih romana te svoja zapažanja o istim zapišem na ovom blogu!
Ali neću čitati »Rat i mir«, »Orkanske visove«…ili bilo što vrijedno bezvremenske hvale.
Ne nikako, čitat i pisat ću o onim ljubavnim romanima, koje su naši profesori književnosti sa određenom dozom gađenja zvali x-romani ili ljubići. To je ona vrsta knjiga, za koju će teško koja žena priznati da ih čita ili još gore uživa u njima. Mada u jeku korone, kada je oboljela, jedna srpska dramaturginja je izjavila da će 10 dana izolacije iskoristiti na najbolji mogući način – pijući vitamine i čitajući svoje »tresh books«.
E sad, na osnovu vlastitih iskustava mislim da mogu da doprinesem da se čitanje takve literature makar malo manje osuđuje…
I još jedan disclaimer pre nego nastavim, a odnosi se na gramatiku i izbor jezika!
Kao Titov pionir, sam učila jednu gramatiku i govorila jedan jezik, onda je počeo rat na teritoriji bivše Juge, pa su mi rekli da moram govoriti drugi jezik i učiti drugu gramatiku,… u međuvremenu se gramatika prvog jezika zvanično promijenila 13 puta, a od mene je život zahtijevao da naučim i treći i četvrti jezik. Šta hoću da kažem – ako nekome smeta ili je osjetljiv na miješanje ijekavice i ekavice, mrkve i šargarepe, a o slovenačkoj dvojini da ne govorim, neka odmah prestane sa čitanjem!!
Za one koji ostaju, možemo da počnemo.
Već sam spomenula rat, i u vreme rata, obično se govori o naoružanju, teritoriju, smrti, uništavanju, izbjeglicama, znate već, ali rijetko tko spomene mame koje čak i u takvim uslovima brinu za porodicu.
E pa u takvim uslovima, kada se ručak kuha od ostataka iz boljih vremena i namirnica iz crvenog krsta, pri tome nema struje, kvaliteta vode je upitna, a strah i neizvjesnost su glavni začini, mame, barem na Balkanu, su pribjegavale pijenju sedativa (Bensedin, Leksaurin, Bromazepama, …).
Zanimljivo je, da je tada flaša vina bila luksuz koji čak više nisu ni nudili u trgovinama, ali zato „pilule za lilule“ svih boja, oblika i veličina si mogao dobiti na kiosku bez recepta. Zato su naše mame kroz rat lelujale sa osmjehom Mona Lize i tupim pogledom (ako dodamo vrišteće narandžastu kosu, to je točan opis moje pokojne Goce). I sve tako dok se nekog momenta ne bi zabrinule za sebe, jer za održavanje tog maglovenja u glavi, trebaju sve više tableta…
Tog prelomnog momenta su moja Goca i njene prijateljice prešle na čitanje ljubića. I to ne knjiga (iako knjižnica nikad nije prestala sa radom, čak ni kad su bombe padale), već onih ljubića sa mekanim koricama i ne više od 100 strana, slične stripovima.
To se čitalo po jedan na dan i mijenjale su ih između sebe kao djeca sličice fudbalera. Pošto nije bilo para za kupovinu novih, ti ljubići su prosto izranjali iz škrinja po tavanima, podrumima i šupama.
I najednom, je taj stari papir, sačuvan samo da bi služio za potpalu vatre, dobio medicinsku namjenu – očuvanje mentalnog zdravlja jedne mame u vreme rata!
E sad pitanje, zašto su one čitale nešto tako i sa toliko žara???
Radilo se o tome da je to jednostavno napisan tekst, u kome ako i preskočiš koju rečenicu i dalje si u toku, uz kombinaciju zagarantiranog „happy end“-a, ti ljubići su služili za odmor mozga od krute stvarnosti makar na sat-dva dnevno. Nešto kao meditacija.
Mnogo godina posle, sam i ja u samo jednoj dekadi postala mama, supruga, odselila se u drugu državu, borila sa bolešću roditelja na kraju ih sahranila, mijenjala poslove, borila se sa predrasudama i onako usput završila u ordinaciji svoje doktorice zbog osjećaja konstantnog gušenja te maničnog straha da će sve oko mene otići u 3 lepe… Naravno da mi je u cugu prepisala antidepresive (i dala uputnicu za psihijatra).
No, nakon što sam pročitala kontraindikacije dobivenog lijeka, sam blago rečeno još više potonula. A što se tiče psihijatra, pa recimo ovako, radeći 18 godina sa klijentima, imala sam čast surađivati i sa 3-4 psihijatra. Fakat sve i jedan je bio šašaviji (da ne kažem luđi) od mene što je uzrokovalo kroničnu averziju prema toj feli ljekara.
I tako nakon runde plakanja I samosažaljenja, sam odlučila da primjenim već znani lijek – ljubavne romane. Ako sam potpuno iskrena, uz ljubiće sam si odredila još i dnevnu dozu vitamina te redovito pečenje kolača.
Zbog silnih kolača morala sam da uvedem i tjelovježbu. Na jednom treningu sam se „upoznala“ sa meditacijom. Vježbanje mi je super išlo, a što se meditacije tiče, e tu sam totalni promašaj – godinu dana sam se trudila I nisam uspela meditirati više 30 sekundi… zato odlučih da se držim ljubića.
I gle čuda, još sam tu bez gušenja i konačno oslobođena konstantnog osjećaja panike.
U nadi da moje iskustvo može nekome i pomoći, otvaram ovaj blog i pozivam vas da čitate sa mnom.
Mela Kudonia