Vraćam se ponovo Zagorki iz brojnih razloga. Prvi je da trenutno patim od težeg oblika domotužja (vrlo prikladna slovenačka riječ za nostalgiju za rodnim krajem). Zatim, roman zvanično prikazuje 3 ljubavna para, ali ako ćemo cjepidlačiti ima ih više od tri (i sretnih i nesretnih i pogrešnih i neostvarenih). Roman nudi obilje povijesti i najbitnije to je priča o mom omiljenom antijunaku – Crnom Tomi. Zanimljivo je kako u knjigama koje čitamo više puta zapravo zapamtimo samo dio koji je nama osobno zanimljiv, dok ostale dijelove otkrivamo iznova kao da prvi put čitamo. U mom slučaju, živo sam zapamtila sve o Crnom Tomi, a sve ostalo mi je bilo kao novo.
Iako sam ponosna vlasnica Plamenih inkvizitora, zaradi problema s logistikom (550km i 3 državne granice) u pomoć su mi priskočile ljubazne gospođe iz Litijske knjižnice, tako što su pročešljale cijelu Sloveniju dok nisu našle Zagorkina dijela. Prvi dio (upravo pročitan) je stigao iz Ljubljane, a drugi ne znam odakle treba stići ali očekujem ga sljedeći tjedan.
Radnja romana se odvija u Hrvatskoj i Ugarskoj (Grič, Budim, Požega) u 13. stoljeću, u vremenu koje pokriva posljednju godinu vladavine kralja Stjepana (1272) i prvu godinu vladavine maloljetnog Ladislava i njegove majke kraljice Elizabete. To je vrijeme borbe katoličke crkve protiv krivovjeraca kao što su bili Bogumili, Patareni, Flagelanti i Kumani. Naravno nezaobilazne su dvorske spletke, međusobne svađe hrvatskih velikaša i sukobi između ugarskih kraljeva, Rudolfa Habsburškog i češkog kralja Otokara.
Na samom početku upoznajemo kneginju Dorju Okićku, gordu djevojku zaslijepljenu kršćanskom čistoćom te kombinacijom mržnje i straha prema svemu drugačijem. Dorja vrlo brzo na ružan način nauči da sve napisano može biti tumačeno na 100 različitih načina ovisno o tome tko čita (uključujući i Sveto pismo). I naravno odmah na početku se dešava sudbonosni susret Dorje i vitez Tome Loborskog. Za razliku o Robina Huda, Crni Tomo je najobičniji pljačkaš, razvratnik i klatež, koji je oko sebe okupio bandu sličnih koji su ga slijepo pratili u svim nedjelima (ali istovremeno je i visok, snažan, crnokos, bećar i vrlo seksi). Zanimljivo je da zapisi o Crnom Tomi stvarno postoje. Ostaci njegove utvrde Stari Lobor ili “Pusti Lobor” nalaze se na jugozapadnim obroncima Ivanšćice, tri kilometara sjeverno od naselja Lobor, Hrvatska. U tim krajevima se još uvijek prepričava legenda o okrutnom vitezu Crnom Tomi Loborskom (ili Thomasu Nigeru ) od čijih su pohoda i otimanja strepile mnoge lijepe seljanke i plemkinje.
No, zahvaljujući tom susretu, kneginja Dorja spoznaje da živi u vrijeme okrutne religijske histerije koja se hrani spaljivanjem ljudi na lomačama, čak i ako odbijaju da uzmu oružje u ruke, hrane se kao vegani i zagovaraju da „Bog stvara dobra djela, zlo prave ljudi, a ne Bog!“ – kao što su to činili Bogumili!
Za razliku od Bogumila koje su vrlo rado spaljivali, Kumani su bili druga priča. Iako se radi o nomadskoj zajednici koja nikad nije ustanovila vlastitu državu, plaćenička kumanska konjica je redovito donosila prevagu u sukobima među pretendentima na prijestolje u Ugarskoj. Uključujući i činjenicu da je Ugarski kralj Stjepan oženio kumansku princezu Elizabetu ne bi li osigurao kumansku zakletvu da će Ugarsku braniti od Tatara, tadašnja inkvizicija je bila voljna da zažmiri na oba oka povodom njihovog „krivovjerstva“, ali ipak su težili tome da ih bar pokrste – ah taj dobri stari zakon jačega i korisnog… 🤬
U takvim uvjetima, se Tomo zaljubljuje u Dorju iako se nogama, rukama i zubima brani od istog osjećaja. Dorju voli i zaručuje vojvoda Bela u isto vrijeme kad je Dorja već zaručena za Tomu i isprošena od velikaša Henrika Gisinga. Dorjina sluškinja Tajana, se zaljubljuje u viteza Sokola za koga nitko ne zna tko je, odakle je i što hoće, ali istovremeno brani Tajanu svojim životom i uvjerava ju da ju voli kao otac… Banovica Mirna, postaje bogumilska svećenica te uvjerava kneza Radoslava, čovjeka koji ju obožava da može da ju voli isključivo kao sestru… Vojvoda kumanskih četa Oldamur bi život dao za princezu Orhidu, a ona se premišlja između Dorjinog brata kneza Okićkog i viteza Sokola…Jedino kraljica Elizabeta živi punim plućima od ljubavnika do ljubavnika čekajući da mudraci otkriju tajnu vječne mladosti (prerano se rodila za retinol i estetsku kirurgiju 😂 )
Mimo tih silnih ljubavnih zapleta koje toplo preporučam, ima još par upečatljivih momenata. Kao što su ostaci rimskih običaja održavanja higijene u kupalištima pod Gričem, naravno dok nismo počeli kršćanski propovijedati da je tijelo čisto ako je duša čista i da parfem rješava sve (osim kuge). Te pravna tumačenja, da ako nekako djevojku vjenčate za mrtvaca ona nikad ne može postati udovica i samim tim se ne može udati za drugoga (oooo sveta osnovna izobrazbo)??!!!
Ali za konačan rasplet i zaključak ipak moram da sačekam na drugi dio Plamenih inkvizitora.