I na red je došlo njeno veličanstvo Vesna Radusinović!
Prva knjiga koju sam od nje pročitala je bila »Muškarci su kao čokolada« na 3. godini faksa. To je bila ljubav na prvi pogled, koja još traje i još uvek se kroz život vodim sitnim mudrostima pronađenim u toj knjizi. Ali logistika i nepostojanje njenih knjiga u Sloveniji mi ne dozvoljava da predstavim »Muškarci su kao čokolada«, zato predstavljam »Grešnicu«. No, s obzirom na trenutnu pomamu za rijaliti programima »Grešnica« je sasvim primerena.
Iako pišem o ljubavnim romanima koji mogu poslužiti istoj svrsi kao i meditacija, dela Vesne Radusinović su nešto mnogo, mnogo više. To je trčanje 7km, joga, meditacija, psihijatar, psiholog i life couch u jednom (pod uslovom da niste osetljivi na istinu izrečenu na najjednostavniji mogući način)!!
E pa njena „Grešnica“ opisuje ljubav na prvi pogled između Sonje i Stefana, ali i vrlo česte odnose u jednoj porodici na Balkanu, odnos između sestara, te prava prijateljstva, bez kojih teško da bi preživeli sve što život stavi pred nas.
Govore da nam Bog daje tačno onoliki teret koji možemo da podnesemo, a koliko puta ste se osetili kao da je baš vas Bog prepustio na brigu nekom anđelu i to poprilično zelenom u svom poslu…? To je priča Sonjinog života, koji potiče iz familije emocionalnih invalida. Sonja opisuje mamu kao onu vrstu žena koje su večito u teškoj depresiji nepoznatog porekla, a tatu kao jednog od muževe koji misle da je to iz silne brige o porodici. A mama je zapravo bila kivna što je tatin brat, uvek bio najvoljeniji i najuspešniji u tatinoj porodici i usput jako bogat.
Ni odnos sa mlađom sestrom nije bio ništa bolji, koja je kao student građevine bila poznata po poništavanju devetki, preciznosti, ozbiljnim procenama svih i svega, te maksimi da je 2+2 uvek četiri. Po Sonjinoj računici (moram priznati i mojoj), 2+2 je moglo da bude onoliko koliko bi joj u određenom trenutku odgovaralo ili dunulo. Sonja se je za ukus mlađe sestre šminkala i oblačila napadno, o smejanju masnim vicevima da ne govorimo. A činjenica da je slušala narodnjake i penjala se na sto uz trubače, je bila prosto neoprostiva greška.
Za njenu familiju, Sonja je jednostavno gubitnik i budala. No, od tih ludaka iz kuće je još kao studentkinja pobegla drugom ludaku Lazaru, „koji me je tako ranjivu i napuklu obrlatio“, udala se, rodila dete i uprkos diplomi iz svetske književnosti, postala urednica paparazzo novina i emisije sličnog sadržaja… „nije dosadno, ali je skoro sramotno“
Iako se osećala kao da je pala na niske grane, po njenim rečima to je jedini posao koji je mogla da dobije. Ali opcija, da sedi kući i čeka da joj muž daje za kozmetiku i uloške, je bila gora od posla koji je radila (bravoooo Sonja).
Još reč-dve o Lazaru. Sonjina familija (čitaj majka) nije mogla očima da ga vidi, ali čim je počeo da se bavi politikom „je od seljačine iz gudura i grmlja“, napredovao u divnog, uspešnog, mladog gospodina koji zna šta hoće u životu i od života. Po mojoj proceni, njihov brak je propao nakon cca 10 godina (studentska ljubav, a Sonja je sada u 30tim). Lazar si je megalomanski uvrteo u glavu da će da postane „otac nacije“ i kao takav je trebao bolju i savršeniju ženu od Sonje. Dok je on zahtevao da se ona promeni ili bar da se pretvara ona je odlučila da ga ostavi.
I tu počinje zaplet, začinjen činjenicom da je njena porodica izabrala zetovu stranu. Zato svu podršku koju su joj oni uskratili pružiti će joj najbolje prijatelj frizer Gale (verujte mi svi trebamo Galeta u životu).
Tada se dešava susret sa Stefanom, čovekom na kojem, po Sonjinim rečima, Bog nikako i ni u čemu nije škrtario niti štedeo, „Ne, takvog muškarca nikada pre i nikada posle nisam srela…čak ni u snovima“. Sili koja ju je privlačila Stefanu, Sonja se nije mogla odupreti kao što se niti narkoman u krizi ne bi mogao naterati „da stavi pod mlaz vode šaku najčistijeg kokaina“.
U međuvremenu, je Lazar da bi se stvarno dokopao položaja „oca nacije“ kidnapovao vlastito dete te Sonju ucenio, ali prijavio se je i za učestvovanje u rijalitiju. Jer nema boljeg načina da se približi biračkom telu, nego da se pokaže kao čovek iz naroda koji se ne boji posla (stvarno ludak i po opisu reklo bi se da je otišao na Farmu ili Zadrugu).
Hvala Bogu za rijalitije, to je bio Sonjin spas jer kako je to lepo njena mama rekla: „Do juče bio zet za ponos, ozbiljan čovek sa karijerom, gospodin kako sve dolikuje…a ovaj što ga ovde gledam, ko da su mu pamet čavke popile, ovaj ne zaslužuje ni tu što je drpa, i to da ga svi vide. …“
Uživajte u čitanju
Mela Kudonia