17. Dogodilo se jednog ljeta HR

Obožavam kupovati knjige po željezničkim ili autobusnim stanicama i aerodromima. Nekako ti ljubići mi imaju posebnu aromu. „Dogodilo se jednog ljeta“ sam kupila prije točno mjesec dana na Zagrebačkom aerodromu, koji Grci još uvijek nazivaju Pleso.

U glavnom, radi se o slatkoj maloj bogatašici Piper Bellinger. Prelijepoj curi na izmaku dvadesetih. Mada po mojoj procjeni, curi prazne duše i punog Instagrama… E sad, na njenu sreću ili žalost ona još nije iskusila ljubav. Znala je kako treba da izgleda imovinska kartica muškaraca po njenom izboru, kako treba da izgleda i kako da se oblači. Isto tako znala je kako napraviti žurku na koju će se pojaviti pola Beverly HIllsa i kako sa jednom fotkom pokupiti 3 miliona lajkova na Instagramu (još nisam otkrila Instagram pa nisam sigurna da li se i tamo sakupljaju lajkovi kao na FB).

Problem je da u takvom svijetu nikad nisi dovoljno mlad i mršav, te Piper biva nogirana od jednog takvog dobrog-na-papiru frajera. Povrijeđena sujeta i luda (nezakonita) žurka su je odvele u zatvor, koji je rezultirao još gorom odgojnom kaznom…

Roditelji su joj oduzeli sve osim ograničene svote novca na računu te avio karte za Wesport. Maleni gradić na obali, rodno mjesto njenog pokojnog oca. Predviđeni smještaj, je ruiniran stan iznad kafane njenog pokojnog oca. Insistiram na stavu da su joj roditelji oduzeli sve ugodnosti, a zašto vidjet ćete čitajući.

I kako to već  biva, kad ti se zatvore vrata, otvori se prozor! U Westport, nije otišla sama jer ju mlađa sestra nije željela napustiti i pod cijenu gubljenja posla. Tatina ruinirana kafana, se pokazala kao mjesto sa potencijalom, a ni sam Westport nije bio za odbaciti tek tako.

Moram napraviti malu digresiju i reći da sam uvijek ljubomorna kada čitam o tim malim zajednicama u kojima susjedi znaju sve jedni o drugima, ali i istovremeno si međusobno pomažu i brinu jedni za druge. Do sad sam imala prilike živjeti u 3 male zajednice (trenutno sam u jednoj, mislim da Litija ima oko 7.000 stanovnika) i ništa tako idilično nisam doživjela. Godinu dana smo živjeli na selu, čovjek bi rekao da su sela baš takve zajednice, ali ne lezi vraže… Iako nikom nismo smetali niti kome što uzeli, mjesecima smo se budili sa dvorištem punim  klupčića vune, crnih čarapa i životinjskih šapa. To su valjda bile neke vračke da nas otjeraju. Netrpeljivost je išla tako daleko da je moj otac sumnjao da nam je neko čak olabavio šarafe na zadnjem točku našeg Yuga, valjda da otpadne tokom vožnje. Moja romantična duša je spremna povjerovati da je sva ta vuna zapravo bila zaštita od nemilog događaja u Yugu, jer činjenica je da je tata na vrijeme zaustavio auto i sredio točak…

E pa, Piper i Hana su za razliku od mene doživjele svoju idilu u Westportu. Usprkos zapinjanju na početku, obje su našle svoje mjesto. Mada najbitnije je da je Piper upoznajući kao od planine odvaljenog i bradatog kapetana Brendona, u mjesec dana prošla kroz osobni preporod, gradeći samopouzdanje i upoznavajući vlastitu vrijednost. Kroz nešto tako, djevojke bez kapetana Brendona, mogu proći samo uz pomoć dobrog psihijatra, brda novca i definitivno ne u mjesec dana.  

Moram priznati da je ova knjiga bila prava poslastica za čitanje u 3 dana ispod breskve na Krfu, a i činjenica da obiluje eksplicitnim scenama pomaže svrsi održavanja pažnje baš kao u meditaciji.

Mela