I vraćamo se u Hrvatsku u 12. Stoljeće sa Zagorkinim Plamenim Inkvizitorima.
Naše devojke i dalje progone ljudske zveri ma koliko se one prilagođavale na sve novonastale situacije.
Iako su Dorja i Tajana na početku bile dva posve različita svijeta (kneginja i prosjakinja), život će ih zbližiti, čak i prije nego što se sazna da je Tajana zapravo odbačena kći kraljevića Ratimira i trenutne kraljice Elizabete. Iako je otac presretan zbog pronalaska svog davno izgubljenog djeteta, tu počinje moja prva frustracije… Zagorka je u 2 rečenice opisala ko je čiji potomak: „Ratimirova kći?…I unuka kralja Andrije i krasne hrvatske kneginje Cvjetane“. Dalje opisuje kneginju Cvjetanu kao ženu izuzetne ljepote koju je naslijedila njena unuka Tajana. I tako ja počnem google-ati za dodatnim informacijama o kneginji Cvjetani. Naravno nađoh i prvog i drugog Andriju, ali Cvjetane nigdje, čak šta više spomen o ženama tih Andrija je na nivou reda radi komentara! Razumem da prošlost o ženama jedva da pamti imena, osim ako nisu učestvovale u političkim sukobima ili bombastičnim spletkama, ali da se i danas kad se prodajemo kao emancipiraniji, nitko ne potrudi dati koju informaciju više o njima mi je bedno (bitno da objavljujemo kako se ko naguzio ili kome je koliko dubok dekolte)!
Elem ni mom ljubimcu Crnom Tomi ne cvetaju ruže, ne u Zagorju ne na otvorenoj pučini Jadranskog mora, sve dok Dorja jednog dana ne odluči da posluša svoje srce. Na žalost to je bio dug put u kome se morala suočiti sa izdajom ujaka Matijasa koji bi trebao biti njen duhovni otac, a umesto toga je običan pohlepni proždrljivac, koji se klanja psihopati koji uživa u ženskoj patnji i bolu samo zato što nosi crkvenu odoru (zaradi takvih ću postati pagan koji obožava maskenbale). Također je morala naučiti da plemenitost nije dio porodičnog rodovnika nego tvoje duše. Opet na žalost je i to morala naučiti na teži način suočavajući se sa razbojnicima i silovateljima koji svoje pravo lice kriju iza viteškog oklopa i sjajnog porodičnog grba.
A što se tiče Viteza Sokola i njegovi jada dok je morao da zavodi Elizabetu, a volio drugu, mogli bi ga označiti kao rodonačelnikom „honeypot“ principa. „Honeypot“ je nešto što se i danas koristi u različitim sferama života, a predstavlja osobu ili stvar koja služi kao mamac da se neko uvuče u zamku ili spletku i prevari ili iskoristi ili uništi (npr. nekom uticajnom političaru pošalju sekretaricu da ga zavede, te raskrivanjem te afere unište njegovu političku karijeru…).
A knez Ivan je tek posebna priča… u glavnom u pozadini njegove ljubavne priče i njegovih porodičnih odluka krije se sudbina hiljada malih ljudi.
Pozdravljam, prikaz i tumačenje srednjevjekovnog iskrivljenog poimanja religije, morala i poštenja, ali očigledno sam morala da ovaj roman pročitam i drugi put da razumem nešto što mi je smetalo od samog početka, a to je pripisivanje kraljičine zloće njenom poreklu. Kraljica Elizabeta, je uspaljenica, čedomorka, preljubnica i zlobnica zato što je takva rođena ili odgojena ili zato što su joj životne okolnosti to dozvoljavale, što nema nikakve veze sa činjenicom da je rodom Kumanka. E to je ono što Zagorka na žalost ispostavlja, da je za grozote kraljice Elizabete kriva kumanska krv, a to je nešto protiv čega se brani i što odbija svaka ćelija mog bića. Možda me je to toliko pogodilo zaradi zluradih komentara koje sam čitala po slovenačkim portalima povodom beogradske tragedije u osnovnoj školi 03.05.2023. U glavnom po tim maloumnim komentarima je masovno ubistvo dece u osnovnoj školi od strane njihovog školskog druga, potpuno normalno i očekivano jer takva je srpska krv. Pošto bi i moj žustar odgovor na takvo maloumno rezonovanje i potpirivanje šovinizma pripisali čefurskoj krvi, bit ću tiha i pustiti da se karma pobrine za takve pojedince ma koje nacije oni bili!